Branko Fučić rođen je 8. rujna 1920. godine u Bogovićima, u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku, kao sin prvijenac u oca Šime, pučkog učitelja i majke Marijane, domaćice. Fučić u svojim neposrednim sjećanjima iz djetinjstva nije mogao pohraniti ništa iz ranih krčkih dana budući da čitava obitelj 1922. godine, vođena zahtjevom očeva poziva, seli u Generalski Stol, skrasivši se naposljetku 1927. godine u Zagrebu.
Nakon završene IV. gornjogradske gimnazije Branko upisuje slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, no od istog studija zarana odustaje, zamijenivši ga studijem povijesti umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom, nadopunjen hrvatskom povijesti te talijanskim jezikom na Mudroslovnom, danas Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Fučićev istinski interes za hrvatsku kulturnu baštinu počinje se jasno očitovati još za studija, pa i u vidu honorarnog brušenja zanata u Gipsoteci (preteči današnje Gliptoteke) u Zagrebu gdje izučava izradu spomeničkih replika. U ovoj ustanovi susreće Martu Fabijanić (kasnije udana Orel), fotografkinju i fotodokumentaristkinju, učenicu Đure Griesbacha, s kojom će nastaviti radnu suradnju u narednim godinama za radnih terenskih putovanja Istrom i Kvarnerom. Diplomirao je 1945. godine i odmah potom zasnovao prvi stalni radni odnos pod okriljem Konzervatorskog zavoda u Zagrebu koji se tada nalazi na Gornjem gradu, u Opatičkoj ulici br. 10. U to vrijeme na čelu Zavoda bio je profesor Ljubo Karaman, a kolektiv su činili povjesničari umjetnosti Anđela Horvat, Ana Bogdanović (kasnije udana Deanović) i Tihomil Stahuljak. Po prilici u isto doba u Konzervatorski zavod sa svježom diplomom Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (danas Arhitektonski fakultet) pristiže i Mladen Fučić, Brankov mlađi brat. To je ujedno razdoblje završetka Drugog svjetskog rata, vraćanja Istre matici zemlji, konačno i vrijeme započinjanja procesa reorganizacije nacionalne konzervatorske službe, pokrenut utemeljenjem Konzervatorskog odjela u Rijeci u rujnu 1945. godine. Odjel je oformljen konzervatorima prispjelima iz zagrebačke službe i čine ga Iva Čalogović (kasnije udana Perčić) te Aleksandar Perc koji ujedno obnaša dužnost Odjelnog direktora. Mladi povjesničar umjetnosti Fučić, porijeklom Krčanin, bit će dodijeljen istom Odjelu na ispomoć već polovicom 1946. godine, čime će se njegovi istarski baštinski tereni još više intenzivirati. Na istarskim terenima Branku se povremeno priključuje brat Mladen, povjesničar umjetnosti i konzervator Tihomil Stahuljak, povjesničar Ferdo Hauptman, etnologinja i muzeologinja Jelka Ribarić (kasnije udana Radauš), fotografkinja i fotodokumentaristica zaposlena u Gipsoteci Akademije Marta Fabijanić te mladi slovenski povjesničar umjetnosti i muzealac Emilijan Cevc. Potrebno je također naglasiti da je Fučić u ranim službeničkim danima istarske terene znao pohoditi i u društvu već etabliranih kulturnih djelatnika i znanstvenika, primjerice istarskog svećenika Bože Milanovića, slovenskog povjesničara umjetnosti Franceta Stelea te književnika Mije Mirkovića, zvanog Mate Balota. Ljubav prema baštini i briga za njeno očuvanje od najranijih službeničkih dana postaje stilom i čvrstim tkanjem Fučićeva života u cjelini. Tomu u prilog između ostaloga govori crtica iz vremena Fučićeva odsluženja vojnog roka koje pada u 1948. godinu a koju iščitavamo iz Fototeke Konzervatroskog odjela u Rijeci. Ova vrijedna zbirka zrcali činjenicu da Fučić čak i za vojnog dopusta obilazi otok Cres te pohodi naselja Beli, Dragozetići, Martinšćicu, Osor i Verin evidentirajući i fotodokumentirajući otočku baštinu! Po povratku, 1949. godine, zasniva radni odnos pod okriljem tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), u Zavodu za društvene i povijesne znanosti u Rijeci, gdje je i umirovljen.
Preminuo je 31. siječnja 1999. godine u Rijeci. Prema vlastitoj želji pokopan je u krugu obitelji i, kako je pisao neposredno pred smrt „pod zvonikom i u seljačkome grobu staroga groblja sv. Apolinara u Dubašnici«. »Na grob mi mogu doći samo oni Dubašljani, koji tada čuju zvona sv. Magdalene i sv. Apolinara. I neka samo ta naša zvona objave moju smrt...«. »Tako duboko doživljavam rodni kraj Dubašnicu...«
Osvrćući se unazad na Fučićev rad, impozantan vremenski te nadasve sadržajnim prinosom, ne možemo a ne ustvrditi u kolikoj je mjeri Fučićev rad bio svestran i temeljit. Počivao je na nebrojenim baštinskim kilometrima, prehodanim s naprtnjačom na leđima i „s kapulom i kruhom u džepu“, u bezuvjetnoj komunikaciji i identifikaciji s pukom koji bi tu zatekao. Za ranih konzervatorskih evidencija zasluženi odmor nerijetko je pronalazio na sjenicima, gotovo pod zvijezdama. Takvu poslijeratnu terensku metodologiju Branko Fučić nikada nije u potpunosti napustio, ne odustajući od devize da se „pješice ne putuje najbrže, ali se tako vidi i doznaje najviše“. Fučićevi obilasci neizostavno bi potom bili nadograđivani studioznim kabinetskim radom, možda manje živopisnim, ali prevažnim i stoga nezaobilaznim. Ovu je radnu fazu, rabeći neposredan narodski jezik puka, kojemu se uostalom i najpredanije i najradije obraćao, nazivao „fazom grijanja stolice guzicon“. U konačnici, prikupljena i formirana saznanja nesebično bi podastirao i dijelio, jednako pisanom, kao i živom, neposrednom riječju. Akademik Branko Fučić ostavio nam je u nasljeđe temeljna i prevažna otkrića o srednjovjekovnom slikarstvu (Hum, Kanfanar, Bazgalji, Draguć, Žminj, Beram, Oprtalj, Lovran i dr.) i epigrafici Istre i sjevernojadranskog primorja s otocima (Valunska ploča, Bašćanska ploča, grdoselski i supetarski ulomci, kulturološki slojevita ploča sv. Martina iz Senja te brojni grafiti po istarskim kapelama, kao neposredni tekstualni komentar njihovih „živih“ knjiga za nepismene) popularizirajući ih na osobit i samosvojan način. Djelovao je autoritativno, a u isti mah srčano i kozerski, baš kao pravi kulturni preporoditelj, začinjavajući s lakoćom svoje ogromno znanje iskričavim i lucidnim poveznicama i dosjetkama. Bio je svoj u najboljem smislu te krilatice. Bio je znanstvenik od formata koji je itekako imao što priopćiti najprestižnijem znanstvenom miljeu, ali povrh toga nepogrešivo je znao pronaći najkraći put do uha i srca širokog kruga slušača. Branko Fučić skupio je nebrojeno puno pratitelja i lajkova, neovisno o vremenu informatizacije i društvenih mreža postajući, ali i ostajući, trajnom okosnicom nacionalne kulture.
Priredila mr. sc. Sanja Grković
***
Fotografija: Branko Fučić na terenskom radu u okolici Labina; snimio Ferdo Hauptmann, 1945. (Izvor MKM FKB)
Pogledaj predmete iz zbirke
